JEDNOSTAVNOST U BOJAMA DETINJSTVA

=================================
Piše: Aleksandra Milčić

Aleksandra Milčić        Imajući u vidu da je detinjstvo, kako psihoanaliza tvrdi, noseći gnoseološki sloj bića, ne čudi što je Tatjana Janković svoje prvo delo pod naslovom "Priča Babinog sina" gradila na tom principu, preinačavajući fenomen sećanja u znakove i simbole bliske i poznate svima nama. Ova knjiga je po svojoj kompoziciji zbirka kratkih priča, ali ujedno i podsećanje na vreme koje autorku i danas ispunjava toplinom u jednom kraju koji je za priču i stvoren.
        U ovoj knjizi dominantan postupak predstavlja suptilno prepoznavanje svakodnevnih sitnih pokreta jednog, možemo reći, seoskog organizma, u koji devojčica, kroz čiju perspektivu upoznajemo ceo ovaj svet, pokušava da se uklopi. Već pri prvom čitanju jasno je da čitaoca privlače, pre svega, dve stvari: priča i način pričanja. Autorka neprekidno kombinuje glas pripovedača s glasovima ruralne sredine koja je okružuje i orkestracijom tih pripovedačkih tonova postiže zanimljive efekte. Ona uvek ima priču, koja možda i ne bi bila tako pristupačna da nije ispričana specifičnim jezikom, punim energije i lepote, koji je istovremeno lirski mekan i detinjasto drzak, ali i gotovo u potpunosti lišen stilskog doterivanja. Jezik ovih verbalnih slika – od starovremenskih i dijalekatskih oblika do same sintakse rečenice– udružen je s pričom i zbog toga čitalac ne može ostati ravnodušan. Taj jezik se pri čitanju doživljava kao jednostavan i upravo zbog te svoje običnosti on izgleda vrlo neobičan.
        Kroz gotovo kolažne elemente ove zbirke čitaoci mogu detaljno upoznati odlike seoskog života. Naime, otkriće privatnosti ove sredine počinje i završava se u jednostavnosti i običnosti dostupnih stvari koje okružuju „babinog sina“ i koje čine konkretne činjenice života. Na taj način, svakodnevica postaje neuporediva datost koja se samim delanjem osvaja i ispunjava smislom. Ono što se svaki dan iznova događa, kao specifični svakodnevni obredi, postaje suštinski izraz čovekovog privatnog života. Ponavljajući se, ti detalji seoske sredine postaju jedine vidljive istine, kao slike koje takvom životu pridaju neko značenje. Sami akteri priča su uglavnom sociološki obeleženi, bez precizno razrađenog psihološkog profila, jer bi svaka dublja analiza zauzela prilično veliki prostor u knjizi zbog složenosti samih likova. Međutim, mi dobijamo jasnu predstavu o ličnostima koje su obeležile naratorovo detinjstvo isključivo kroz njihovo oglašavanje i kroz prizmu koja prelama različite izraze devojčicinog neposrednog iskustva. Tako se u knjizi susrećemo sa detaljnim opisima babinog izgleda dok govori (glava nagnuta u stranu, ruke povijene u laktovima, šake otvorene...), ali i sa blago naznačenim nekadašnjim događajem zbog koga se ne govori sa komšijama. Međutim, osvetljujući likove iz različitih perspektiva autorka uspeva da ih oživi i sugestivno približi čitaocu i na taj način, možda, kod pojedinaca i stvori asocijaciju na neke drage likove njihovog detinjstva.
        Treba naglasiti da je Tatjana Janković u svojoj knjizi uspela da se oslobodi pritiska koji nameću formalne odlike ovog žanra. Priče u ovoj zbirci se razlikuju po dužini, a neke od njih (Babin jelovnik, Babine boje) imaju čak oblik spiska gde se jednostavno nabrajaju pojmovi koji su u logičkoj vezi sa samim naslovom. Uprkos ljubavi, koju autorka oseća prema svojim junacima, ona zadržava i neophodnu dozu objektivnosti, pa na sebe ne uzima ulogu tužioca ni branioca, već ostaje svedok ne samo spoljašnjih događaja, već i unutrašnjih doživljaja svakog lika ponaosob. I to je ono što ovu knjigu čini zanimljivom i prijemčivom za čitanje.

Objavljeno u kragujevačkom nedeljniku "Svetlost"
7. avgusta 2008.